Ako su vas ove prethodne rečenice oneraspoložile i ako sada gledate ovaj tekst popreko razmislite na trenutak: biste li slali vašu djecu da uče jedan od tih "jezika" kao sekundarni jezik? Biste li tražili prevoditelja da se sporazumite sa osobom koja taj jezik govori? Očekujete li možda prevod kada gledate film ili dnevnik na tom jeziku? Ne.
Cilj jezika je međusobno razumijevanje, prijenos informacija, i to je sasvim moguće koristeći različite varijante ovog pluricentričnog jezika. Ne morate se odreći vaših obilježija, vaših razlika, one čine vaš identitet, ali se nemojte zaustaviti tu! Nemojte da vam razlike predstavljaju granice, pa makar one bile komunikacijske, kada njih uopšte nema! Prirodno je da se na određenom području pojavljuju posebnosti — novi naglasci, nove riječi — no dok je god kvalitetnog međusobnog razumijevanja jezik ostaje jezik.

Istina, ovaj jezik je kontroverzan po svom samom univerzalnom nazivu, najdemokratičniji do sada naveden je možda bio naziv "srpskohrvatski", no ono kao da uključuje samo dvije strane pa se neki bune protiv toga. Ne postoji još uvijek jasan odgovor ovoj dilemi, no s druge strane nitko ne odlučuje o tome osim nas samih, pa ako stvarno postoji praznina možemo ju napuniti. Upravo se jedan zanimljiv prijedlog često pojavljuje kod Jugoslavena u inostranstvu koji se opredjeljuju za neutralni naziv "naš".

Koji jezik govorimo? Naš!