Jedino su nerazumni ispadi s hrvatske i sa srpske strane mogli ljutiti njegov mirni karakter, pa se iz tog razloga pojavio od barikade do barikade u Istočnoj Slavoniji nenaoružan, iskreno govoreći ljudima ispred sebe, ponašajući se kao primjer, pokušavajući ih urazumiti. Njega je ubio Antun Gudelj, policajac iz ekstremnog dijela HDZ-a, jer ga je Josip razoružao nekoliko sedmica prije ubistva.

Roditelji su mu bili sudionici Narodnooslobodilačke borbe tokom Drugog svjetskog rata, otac Nijemac iz Slavonije, majka Hrvatica. Josip je rođen 1955. godine u Siraču: išao je na ekonomski fakultet, te je radio u Srednjoškolskom centru u Đakovu, prije što bi se 1981. godine zaposlio u policiji. Nakon 9 godina službe postavljen je kao zapovjednik osječke policije, tek nakon prvih izbora u Hrvatskoj. Brinulo ga je političko stanje koje je sve brže i jače stvaralo oštre nesporazume između Srba i Hrvata, te je odlučio da on, sam, požrtvovno ide pred srpskim barikadama, rizikujući svoj vlastiti život, ne noseći nikakvo oružje. No ga nisu ubili ti koji su mogli, nisu na njega pucali stražari barikade niti naoružani srpski civili: njega je ubio hrvatski policajac Antun Gudelj, koji nije to ubistvo počinio samo iz svoje vlastite želje, nego je njemu pucati na Josipa bilo dozvoljeno iz ekstremne strane tadašnjeg HDZ-a, kojoj je veliki čovjek kao što je Josip bio predstavio veliki strah.

Josip nije mir očuvao mecima niti teškim riječima, već iskrenošćom, ljubavom. Njegovi mirotvorni govori su mogli biti ogroman primjer i značajna granica ratu koji je tada izbio, njegova je želja za mir predstavila toliki primjer za sve ljude otrovane mržnjom i propagandom, da su ga mogli ušutiti samo sa smrću. Jer nije bilo riječi koje su se mogle protiviti njegovim, pa da te prve ne zvuče sasvim bezvrijedne. Ustima koja mogu rat okončati nema mjesta u zemlji mržnje i pucnjeva: bilo je onih koji su se protivili i nisu šutili pred tim strašnim događajima, no su im se riječi zgnječile rafalima kalašnjikova ili atentatima.